Konfuzne Poljane

U slučaju zemljotresa potrebno je:

- zadržati prisebnost,
- djelovati brzo i smireno,
- napustiti zgradu, pomažući slabijima,
- udaljiti se od zgrade za 2 njene visine,
- zavrnuti slavine na gasnim uređajima,
- ne koristiti lift ili stepenište,
- leći na pod u otvoru vrata ili ispod stola.

Ne nužno tim redoslijedom.

U slučaju zemljotresa apsolutno je nepotrebno:

- unezvijereno iskakati iz kreveta, zapetljavši se u jorgan i lupivši koljenom o zid,
- trčati napolje, bosa i u razvučenoj piđami...gurajući se na vratima sa rođenom majkom,
- trčati nazad, histerično dozivajući debelog, lijenog, olinjalog mačora koji se nije udostojio ni aktivirati životinjske instinkte kojima bi upozorio na vrijeme. Vreća buha.
- cupkati pred kućnim vratima još dugo nakon što je ostatak porodice u krevetu,
- zaspati umotana u deku- ispod stola,
- sljedeći dan provesti gnjaveći tetu Google pitanjem Šta raditi u slučaju zemljotresa i naliječući na uznemiravajuće slike iz Indonezije,
- biti Ogy.

U svakom slučaju, zbavih si novu noćnu moru...odaziva se na "4,1 stepeni po Rihteru".
Gluho bilo.
I ćoravo.

( 24.11.2007. )

Prvi snijeg ove godine.
Već niz godine prvi snijeg u godini mi simbolizuje novi početak, novu stranicu.
A volim nove, čiste stranice, mirišu na čisto, na mnogo posla, na mogućnosti i ideje.
I nikada ne pravim spisak novogodišnjih odluka, ali novosnjegovne odluke se iskristališu s prvim pahuljama.
Očito je mojim odlukama potrebna tačka mržnjenja.

No dobro...
Ovaj put odlučih tek češće se koristiti dobrim, starim "molim" i "hvala".

Tako da najuljudnije molim sve pijavice koje se hrane mojom životnom energijom da odstupe!
Sve vas koji očekujete da satima razglabam o vašim dilemama, trilemama, tricama, kučinama.
Sve kojima je ljeti prevruče, zimi vam se spava, jesenje kiše su depresivne, a proljeće je krivo za melanholiju.
Vas koji nalazite zanimljivim uvesti me u kompletnu problematiku vlastitog začepljenog nosa, upaljenog grla, količine iskašljane sluzi te broja obavljenih malih nuždi po jedinici vremena.

Tu bih se obratila i vama koji apsolutno svaku rečenicu počinjete sa ja, meni, lično, nemam predrasuda,ali..., nije da tračam, ali...
Molim ustuknite dva koraka unazad.

S posebnim zadovoljstvom molbom se obračam svima koji izgaraju od želje da mi ukažu na moje pogrešne izbore, moje pogrešne rezone, pogrešne odluke, korake, poteze...moje, moje, moje.
Posesivna sam i ne volim da se za bilo čim mojim poseže bez moje dozvole.
Nemate je.
Stoga iš!
Molim.

Elitisti, snobovi, kvazi duhovnjaci, pseudo psihoanalitičari, nesigurni isforsirani egomanijaci, paničari, svi vi emiteri negativnih vibracija...bilo bi sasvim O.K. kada bi se vi, s jedne strane, i moje biće, s druge, sporazumno ignorisali.
Da. Bilo bi to posve u redu.

Hvala.

( 22.10.2007. )

Kada i zašto je postalo prihvatljivije biti mrtav nego star?

Dostojanstveno stariti postalo je fraza nekog prošlog vremena...kao uštipci za doručak, haljine za trudnice sa šlinganim kragnicama i crtić prije dnevnika.

Stari smrde, senilni su, naporni su, teški su. Pregazilo ih vrijeme.

Starice su čangrizave, starice su zle, starice su zabadala, svađalice, tračerice...

Sve vještice su stare.

Od one koja jede djecu u Ivici i Marici, preko starice trovačice u Snjeguljici, do tri zlokobno smijuljeće starice iznad kazana sa šišmiševim krilima i gušterovim očima.

Biti star, sve su prilike, je đavolja posla.

I u top tri najnepristojnija pitanja koja nekome možete postaviti je ono o godinama.

Tik pored upita o visini prihoda i zaokruženoj stranci na glasačkom listiću.

Prosječna srednjovječna dama će vam s iznimnom lakoćom izložiti probleme sa svekrvom ( posebna podvrsta zlobne starice) ili muke s hemoroidima svoga muža, ali će na upit o godini rođenja odgovoriti ubilačkim pogledom...ili laganjem. Očiglednim.

Farmaceutska industrija je pak dala na raspolaganje cijeli spektar proizvoda za prikrivanje tog defekta- tragova godina.

Ofarbaj, izbijeli, ispeglaj, napumpaj, podigni, zategni, utegni...sakrij!

Marketinška industrija, s druge strane, za prodaju tih eliksira mladosti služi se tek od jučer punoljetnim, svježim, poluoblikovanim licima.

Nekada su me učili da se krije sramota, ono čega se stidimo.

Sada vidim niko se i ne trudi sakriti vanbračne afere, poslovne malverzacije, pljačke, prevare i bankrote.

Izgleda da je još jedina preostala sramota koju, stideći se, treba sakriti- vremešnost.

I plašim se.

Plašim se da će jednom doći dani kada ću poželjeti izbrisati boru na čelu, a ona je zbir svih mojih začuđenih i ushićenih grimasa.

Ili ono tanano, fino tkanje oko očiju koje će napraviti svi moji najširi osmijesi.

Bojim se da ako ih poželim jednom obrisati da ću zaboraviti šta me je to sve nekada tjeralo na smijeh.

Ili šta ako jednom poželim iščupati one tri srebrne niti u kosi?

Pa ostale su mi nakon juna '93. kao ratni trofej. Kao moja pobjeda.

Šta ako se jednom uhvatim kako lažem da se ne sjećam filmova u kojima je Mustafa Nadarević još imao kosu?

A ništa...

Vrlo je izgledno da će dok (ako) dođem u te godine iznaći način za efikasnu eutanaziju osijedilih, naboranih, pogrbljenih, isflekanih bića.

Prosto da se sirota stvorenja ne bi stidjela dalje, tih sramotnih vidljivih dokaza proživljenih godina.

Tabula rasa.

( 17.10.2007. )

Polushvatajući rečeno odgledah dokumentarac o crnim rupama, crvotočinama, preplitanju i preklapanju dimenzija vremena i prostora- laički govoreći o putovanju kroz vrijeme. 

Nepopravljivi sanjar u meni je tu ideju oduvijek smatrao fascinantnom.

Ne znam koliko je tome doprinijela svojevremena oduševljenost filmskim hitom "Povratak u budućnost", te beznadežna zatreskanost u Michael J. Foxa, ali u krajnjoj liniji nije ni bitno. 

I tako, zanesoh se i večeras i odlučih da pokrenem mašineriju svog vlastitog, izmaštanog, vremeplova.

Obrisah zvjezdanu prašinu sa sjedišta, i na upravljačkoj ploči ukucah 1910. Rusija.

Trepnuh i obreh se u malenoj željezničkoj stanici, na krilo mi naslonjen nepomičan starac duge, sijede brade.

Pomilujem izborani obraz, prošapućem pored uha jedno skromno hvala i uspravim se tražeći najbližu poštu, sklapajući u glavi tekst telegrama.

"Umro Lav".

Primalac: Sonja Tolstoj. 

Brzi potez kažiprstom, prije no telegrafista shvati da mu nije plačeno i već sam u 434.

Krunidbena cermonija, Huni slave novog kralja...čini mi se da kroz žamor mase čujem ime- Atila.

Probah kriomice specijalitet dana, polusirovu govedinu, i zaključih da imam i odveć razmaženo nepce za taj osvajački period. 

Želja za luksuzom vodi me u 18. vijek, dvor Marije Antoanete.

Boooože, posao dvorske dame je definitivno nedovoljno cijenjen...a neudobne krinoline uopće ne olakšavaju stvar.

Trebam li spominjati naslage prljavštine ispod slojeva pudera i kičastih perika? 

Brzo...1580., Istambul, guste opijajuće pare jednog od brojnih hamama.

Čini mi se da sam neuviđajno upala na djevojačko veče, ali izgleda da se niko ne buni.

Zašto se onda ne okoristiti čarima ružinih ulja za masažu, opuštajuće vreline vode, ženskog kikotanja, začinjeno mirisom jasminovog čaja i rahat-lokuma?

Nema razloga, dabome. 

Tako, sada opuštena i dotjerana mogu naprijed, u 20. vijek...

Možda i nekom pjesniku poslužim kao muza.

Možda mi noćas napiše najtužnije stihove.

Možda mi napiše; 

Noć je puna zvijezda,

Trepere modre zvijezde u daljini.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva... 

Kako rekoste? Neruda...Pablo Neruda?

Zadovoljstvo mi je, ja sam Ogy... 

Kao da bih se mogla navići na ovaj muza-buisnes, osim toga kada sam već u 1900-im i kada smo već kod inspirirajućih žena, zašto ne skoknuti do Salvadora i Gale na popodnevni čaj.

Zabavni ljudi...ali njemu bi neko trebao reći da mu satovi na slikama izgledaju pomalo istopljeno.

Osim toga način na koji mu brčići upadaju u šolju s čajem je izgleda samo meni urnebesan. 

Gdje dalje?

U hoollywoodske '50-te da saznam koliko ima istine u tračevima o nečemu višem od prijateljstva između Grete Garbo i Marlene Dietrich? 

Ili u '88. da još jednom proživim prvi školski dan? 

Ili u jučer? 

Ili... 

Nah, odlučiti ću već usput. Želite sa mnom? 

( 03.10.2007. )

Za sve je kriv Toma Sojer, pjevušio je Balašević. 

Čuj Đorđe, bilo je realno za očekivati da će prije ili kasnije doći dan kada se neću složiti s tobom...i dan je stigao, da prostiš.

Za sve je, naime, kriv stres! 

Ne znam u kom se trenutku to desilo, no najednom je postalo vrlo moderno biti pod stresom.

Kao svojevrstan statusni simbol.

Nisi dovoljno visoko na društvenoj ljestvici ako ne otplačuješ kredit za Renault Clio, stan ti nije uređen minimalistički po uzoru na čekaonice zubarskih ordinacija, ako nisi nabavio i u što širem krugu ljudi iskomentarisao zadnji Jergovićev roman- i ako bar jednom u toku dana rezignirano, patničkim uzdahom, ne promrsiš "pod stresom sam". 

Stres je ta čarobna riječ koja objašnjava sve životne nedaće.

Gubite na težini?

To vam je od stresa stradao apetit.

Debljate se?

E to nije vaša rođena ruka posegnula za bajaderom više, to produžena ruka stresa govori kroz vaše slabašno tijelo.

Svađa s dečkom?

Ne...nije on poluretardirani dripac, to stresan period otežava vaše racionalno rasuđivanje.

Nesanica, akne, loša probava?

Stres, stres, stres! 

Čvrsto vjerujem da je samo pitanje vremena kada će rezultati naučnih istraživanja pokazati da su ozonske rupe i globalno zatopljenje posljedica akumuliranog ljudskog stresa emitovanog u atmosferu.

A mogla bih se zakleti da će se, kad-tad, i HIV virus dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa protokom stresa kroz ćelije organizma.

I neću se uopće iznenaditi kada jednog dana izađe na vidjelo da je černobilska tragedija posljedica greške u rasuđivanju jednog od atomskih fizičara pritisnutog stresnom životnom epizodom. 

Zanimljivo kako sam pak tu riječ najrjeđe čula dok su snajperski meci fijukali oko nas, a skoro pa nikada je ne čujem od ljudi koji prehranjuju porodicu minimalnom platom.

Za njih je luksuz zaustaviti se i uzeti vremena za zaključiti da su pod stresom. 

I znate šta?

Dosta mi je uzimanje te sirote riječi od pet slova za dežurnog krivca.

Imam bolnu bubuljicu posred čela jer mi hormoni divljaju!

Loše spavam jer sam konstantno dopingovana kofeinom!

Razdražljiva sam jer ljudi uporno odbijaju shvatiti šta im govorim!

Bajaderu više sam pojela jer je preukusno čokoladno kremasta! 

I ja nisam...ponavljam, JA NISAM, pod stresom!

I tačka. 

( 26.09.2007 )

Ramazan je za mene mjesec mirisa.

Između ostalog.

I tako, kada mi neko spomene post, moji mirisni receptori se u isti mah aktiviraju i iz memorije izvuku pažljivo pohranjenu aromu vrele zeljanice, begove čorbe, miris klinčića i iskuhanog suhog voća, slatki miris kadaifa, teški miris bamnje, topli miris kafe i onaj čisti, prozračni dašak somuna.

Zanimljivo kako je lako uživati u punoći mirisa kada nismo fokusirani na okus i sam ritual jela.

Ali ne samo hrana...u tih trideset dana ja se pretvorim u hodajuću nosnu šupljinu.

Brbljivu, mahnito gestikulirajuću nosnu šupljinu...

Ok, priznajte da sada svi imate mentalnu sliku nosa koji priča i mlatara malim ručicama....errrr, ili pak nemate?

Jer onda, khm, nemam ni ja. 

Kakogod.

Tokom posta, htjela ili ne, punim plučima upijam mirise kamenih oblutaka oko cvijetnjaka, vunenog džamijskog ćilima na koji spuštam čelo, svježi miris sapuna s dlanova nene koja sjedi do mene.

Miris užarenog bakrenog posuđa u gluho doba noći, miris starog papira dedinih ćitaba...

Nekako drugačije udišem i isparavanja omekšivača za veš koja se ispod pegle izvijaju iz finog tkanja pokrivala za kosu. 

Prene me kada u toku dana s jagodica prstiju osjetim slabašan miris tisovog drveta od kojeg je izrađen tespih, poklon mamine tetke, u čiju sam prekrasnu dugu, srebrnosijedu kosu, kućnu biblioteku i kolekciju nakita od koralja, s divljenjem buljila najveći dio djetinjstva. 

I tako, namirišim ja dolazak ramazana u zraku...a onda, posve bez razočarenja i bez iznenađenja puštam da nakon što iscuri mjesec, čulo mirisa postane opet tek pomoćno osjetilo- neizdvojeno u neku zasebnu dimenziju i svijet.

Tako to treba, ko zna zašto...i zašto uopće da se zna. 

Uglavnom, dolce vita ovih dana- nespavanje, učenje, gužva kroz kuću, gužva kroz šumarke konfuzije u glavi...i usred svega toga hedonističko natapanje i utapanje u mirisima.

Dovoljno za osmijeh u očima.

Ko zna zašto...i zašto uopće da se zna. 

( 18.09.2007. )

Ovogodišnja kasnoljetna svadba koju pohodih je ona s Ogy-bratom u ulozi mladoženje. 

To nekako pojašnjava onaj dio o nemogućnosti da nedolazak opravdam nekom letalnom i nadasve zaraznom bolesti.

To objašnjava i totalni haos u onome što još nedavno bi mirni dom.

Objašnjava i novi tepih u dnevnom boravku, podmazana ulazna vrata koja više ne upozoravaju da neko ulazi i zamijenjenu sijalicu u kupatilu. 

Voljela bih reći da to objašnjava i bujice emocionalnih izljeva Ogy-majke....ali bojim se da bi to bilo prepojednostavljeno objašnjenje.

Naime Ogy-mama je, gledajući iz ma kojeg ugla, jedna nadasve emocionalna žena.

A kada je u pitanju sin jedini, prvorođeni- posve iracionalno emocionalna žena. 

To je pak bilo izvor ljubomornih ispada, lupanja vratima i žalim što nisam jedino dijete! monologa mlađahne Ogy.

Starija Ogy zna bolje i sada me ta relacija majka-sin neizmjerno zabavlja. 

Sjećam se...rane '90-te, Ogy-brat otiskuje se u podstanarske vode i srednjoškolski život u glavnom nam gradu.

Svake nedjelje Ogy-majka je ponavljala isti ritual...punjenje plave adidas torbe čistim vešom, pitama i pohovanim šniclama te stajanje na pragu dok Ogy-brat ne nestane iz vidokruga.

Sve propračeno orošenim očima i tihim šaputanjem Kur'anskih ajeta.

I tako svake sedmice.

S tim da je Ogy-brat odlazio svega 30-ak km, ili nekih sat vremena vožnje, dalje.

No dobro... 

Suznih izljeva je bilo i na odbrani diplomskog rada, poslije prve plate, specijalizacije, prvog regresa...

Maramice su se topile i na vjeridbu...na vezivanje kravate, na dovođenje mlade, na... 

Pri pakovanju Ogy-bratovih stvari u kutije pobojah se da žena ne isplače i vodu iz koljena. 

Dovršeni radovi na Ogy-brat-kući su valjda simbolizovali konačno presijecanje pupčane vrpce te se tim povodom izvukoše i 30-ak godina stare fotografije bucmastog dječačića i pokazivaše se svakome ko ih je htio gledati.

A hajde se usudi reči ne uplakanoj ženi.

Čik se usudi!

Inače između Ogy-brat-kuće i Ogy-brat-matične-kuće je razdaljina od nekih 300 cm. 

I tako... Ogy-mladenci se sada valjda zaklinju jedno drugome na vječnu ljubav, negdje na Antalijskim obalama, a ja ostah kući sa dehidriranom roditeljkom koja je neočekivano otkrila strast za kuhanjem mojih omiljenih jela, koja uočava da ne nosim potkošulju te koja je ko zna odakle izvukla 20-ak godina staru fotografiju bucmaste djevojčice kojoj fali jedan zub. 

Počinjem vjerovati da ima nešto u onoj staroj "Pažljivo sa željama, mogle bi se i ostvariti." 

( 05.09.2007. )

Ne volim august.

Ne volim sunce koje prži, ali ne onako veselo junsko-julski, no nekako zagasito, sparno, predjesenje.

Ne volim godišnje odmore/raspuste na izmaku, sezonska sniženja japanki i torbi za plažu, te reklamiranje dječijeg školskog pribora na sve strane. 

Ne volim televizijski program ispunjen reprizama i paparazzi fotografije manje ili više poznatih na ljetovanjima.

Ne volim glavobolju od sunca i zakašnjele razglednice iz Turske. 

Ne volim odbrojavanje dana do septembarskih ispitnih rokova za koje sam , kao po pravilu, ostavila najobimnije ispite.

Ne volim učenje u augustovskim noćima.

Ne volim singlove koji se izbacuju na tržište prije jesenjeg izdavanja albuma. 

Nekako posebno ne volim augustovske svadbe.

Valjda jer me zadnjih godina nikako ne zaobilaze.

I onako uparađena truckam se u nakićenoj koloni, sa šminkom koja posustaje na licu, u haljini koja se lijepi na leđima i štiklama na kojima ne znam hodati.

Sama sebi sam groteskna, ali uživim se u ulogu, rukujem se oznojenim dlanovima sa mladencima i na fotografijama koje poslije gledam izgledam čak pristojno.

Što ti je optička varka. 

Ne volim ni augustovsko cvijeće na umoru, onako polusvehlo, ali još daje znake života. 

A ako nešto nikako ne volim- to je biti prehlađena u augustu.

Posve je neprirodno, dok se vani iz asfalta isparava, ležati u groznici, užarenih očnih duplji, začepljenih disajnih puteva.

Okružena zgužvanim, Violeta- made in BiH, papirnim maramicama.

Spavati po 12 sati i sanjati halucinogene snove.

Nemati pojma šta obući za predstojeću svadbu.

Nemati pojma kada spremiti još i tu drugu polovinu usmenog dijela ispita.

I preznojavati se bolesnički. 

Ne, ne volim august.

Ne volim august nikako. 

( 22.08.2007. )

Medicinski je dokazana činjenica da zametak ima ženske hromozome do ne-sjećam-se-više-kojeg mjeseca, nakon toga se ili razvija dalje u žensku individuu ili se diferenciraju muške karakteristike.

Ili tako nekako. 

I tako, zarobljena u kupatilu potrebom za raznovrsnim kozmetološko- dekorativnim intervencijama jednog, prosječno, kozmetološki-dekorativno osviještenog ženskog bića, pitah se... kakav bih to muškarac ja bila... da je u presudnom momentu do navedene diferencijacije došlo.

Kao što, o tako mi pincete u ruci desnici, nije. 

Znala bih par citata iz Malog princa, par Preverovih stihova i treći zakon termodinamike...i dijaloge iz Fargo i Veliki Lebowski. 

Mrzila bih gel za kosu i prala bih zube dok se tuširam.

Konačno bih došla na svoje što se parfema tiče jer me, i kao žensku verziju mene, nerviraju one sladunjave cvijetne note. 

Dopadale bi mi se crvenokose djevojke, i one koje znaju da Timur Lenk znači Timur Hromi.

Htio bih posjetiti Jordan i Škotsku i upisati vanredni studij geografije, znao bih zamijeniti filter u veš mašini... i ne bih se plašio skakavaca. 

Ne bih kupovao tramvajske karte.

Nervoznu djevojku bih zagrlio i nikada...nikada...je ne bih pitao jesu li to opet oni dani.

Mijenjao bih gaće redovno.

I čarape.

I do smrti bih opovrgavao da je ono bila suza kada sam gledao Engleskog pacijenta. 

Brijao bih se redovno ispod pazuha, nikada ne bih nosio kravatu i bio bih Bečka-škola-uljudan prema prijateljicama moje mame.

Ne bih izlazio sa više djevojaka istovremeno.

Znao bih spremiti jaje na petnaest načina i u društvu bih bio onaj duhoviti. 

Ne bih znao šta je dermoabrazija i umro bih ne razlikujući nordijsku od pepeljasto plave kose. 

Igrao bih šah.

Ne bih volio Ally McBeal.

Ne bih razmišljao o ženidbi do 35-te.

Od plate bih stipendirao nekog srednjoškolca.

Ne bih nosio nakit. 

Primječivao bih zgodne konobarice, natucao francuski i imao stomačić jer moja mama kuha najbolju sogan-dolmu. 

Volio Barry White-a...i bio bih tipično muški siguran u sebe... čak i kada mi kosa postajala rjeđa na tjemenu. 

I tako... bila bih ja super momak. 

I ne bih po sat vremena provodila u kupatilu žonglirajući voskovima, peelinzima, farbama i maskama. 

Grmfff. 

( 14.08.2007. )

Okus noći u ustima, miris mlijeka iz prizemlja. Toplo, mekano, preduće krzneno klupče ispod desnog stopala.

06 : 59 u 07 : 00... morning has broken.

Ledene pločice boje breskve, miris breskve u PVC bočici, hiljade kapljica, okus mentola. 

Ljudi, beton, plavo-sive presvlake, djevojka sa ožiljkom od vodenih ospica na potiljku.

"...oženio onu crnu iz računovodst... vaša torba me udara u reb... rado bih sje...lagane cipe...lezbejka, kad ti kaz... MSN adre..."

Savršena glavobolja se lijeno razlila između tog žamora i ispreplela ljubavnički sa notama Kenza, spaljene gume, vruće kifle i Nivea balsama.  

Još ljudi, još betona, medicinski alkohol u zraku.

Neki novi klinci.

Klinceza ružičaste kose u bijelom

"Ja volim njene ružičaste haljine, ona baca svoje čini na mene..."

Flash back, Massimov glas iz dugog dvokasetaša, na heklanom miljeiću i vitrini od orahovine.

Vraća me miris orahovog ulja s nečije kose.

Tabla s rokovima.

Prosijedi 40- godišnji student pete godine, stigao '80-ih iz Afrike u Jugoslaviju, da bi se 2000-ih zaustavio pored panoa sa diplomantima u Bosni.  

Riječi, mimika, gestikulacija, koraci, dlan preko dlana, đon preko pločnika, oči preko odraza u izlogu.

Kafa u plavoj šolji, kafa u nosnicama, između zuba, kafa po plavoj suknji.

Psovka preko usana. 

Prelijepe oči one koja me rodila, ispunjene umorom koji san ne briše.

Lepršav poziv sa jugoistoka, obavija kao kašmir. 

Igra velike djevojčice sa bojicama...večeras se zovem Crvena. Mirišem na epruvete iz francuskih laboratorija.

Polumrak, smijeh, iskren...kurtoazan, ko zna. Oni ne.

Dragi ljudi, moji ljudi, čine da stvari budu u redu.

Smijeh, iskren... ja znam. 

Pomiješan miris tonika za lice, tek navučene posteljine i stranica bespravno kopirane skripte.

23 :59 u 00 : 00.

Spisku imovine dodajem i još jedan dan augusta... još jedan poklon s kojeg sam strgnula ukrasni papir.

Vrijeme je da se naučim zahvalnosti. 

( 06.08.2007 )

Ima nešto bizarno zadovoljavajuće u bivanju jadnim. 

Kao kada padneš, razbiješ koljeno i poslije ne možeš da ne čupkaš krasticu skorene krvi i zguljene kože, bez obzira što će to samo produžiti rok zarastanja.

Ili se ugrizeš, ali ne odoljevaš da jezikom prelaziš preko bolno peckajućeg mjesta. 

Boli, ali nastavljaš s tim jer je neobjašnjivo prijatno. 

I tačno mogu predosjetiti kada će me ogrnuti potreba da se isključim od svijeta, kada ću se zavući u sebe i pažljivo, sitnim potezima, čupkati brazde skorenih sjećanja i zguljenih emocija.

I kada će se dani...ko zna koliko njih ovaj put...prestati razlikovati, no će im se krajevi i počeci međusobno ispreplesti i izliti u jednu dugu, crnu, tijesnu crvotočinu.

Bez vidljivog kraja i vidljivog svjetla. 

I lagana sumnja da sam negdje na sredini puta izgubila orjentaciju pa više ne kopam prema drugom kraju, no prema dolje... u dubine. 

I ne snađem se a već sam tako duboko da nemam ni potrebu odreagovati na ljude koji se osjećaju pozvanim objašnjavati mi, new agerskim stilom, šta nije u redu sa mojim životom.

Duboko... da ne znam ni u kom momentu sam se našla čitajući pisma napisana 2001. godine, uz jeftinu patetiku Bijelog Dugmeta u pozadini. 

I opet onaj isti ciklus nesanice, kao nafta guste kafe koja klizi preko nepca i nečijeg tuđeg lica u ogledalu. 

Davno...da stekoh tisuću imena.

Davno...da zaboravih svoje ime. 

I opet godi, na neki totalno ludi, samospoznajni način. 

( 31.07.2007. )

Ogy-otac ima naviku jako rano ustati i ispred kuće piti prvu kafu iz svoje stare, crvene džezve, skoro potpuno obavijen oblacima dima.

Slučajno budna, posmatram mu profil jutros i po prvi put vidim utkane crte lica njegovog oca. 

Nema ga već nekih desetak godina i sa svakom godinom mi više nedostaje.

Pretpostavljam da bi trebalo biti obrnuto, ali kako postajem starija to mu imam više toga za reći, više za upitati. 

Baš bi se fino slagali, on i ja. 

Otišao je u tom nekom, za mene zbunjujućem periodu, kada sam bila tako bijesna... bijesna na roditelje, na profesore, na prvog dečka, bijesna na trendove, na lošu muziku, bijesna na politiku, bijesna na sebe.

Zaokupljena tim silnim bijesom sam i rjeđe no inače pila čaj u njegovoj sobi.

Ja mentu iz filter vrečice, on svoju mješavinu cikorije, majčine dušice, kunice i ko zna čega još, a što je sobu ispunjavalo nekim uspavljujućim, mekanim mirisom. 

I manje me je nasmijavalo a više nerviralo kada bi rekao da ne bacam filter vrečicu, jer- "jazuk je, može se još jednom iscijediti." 

I rjeđe sam mu tražila da mi priča.

Ono kada je umalo završio u zatvoru, i ono kako je ukrao prvu ženu... kako je ostao udovac sa petero djece.

Pa kada je oženio tu curu koja je tako voljela da mu kontrira i inati se.

Kako ličim na nju, i kako imamo potpuno iste oči,

I kako je plakao kada mu je umro sin u sedmoj godini.

I zašto je ovaj zadnji rat bio gori od onog prije, mada su poslije onog više ljudima otimali imanja.

"Pas im mater gonio!"

Pa bih ja željela znati zašto pas da im goni mater, a ne njih, samo da dobijem priliku čuti ono njegovo "magare jedno!" 

Onda bih se utišala, čitala nazive gradova ispisane na prednjoj strani starog iskra radija, dok on sjedeći obavi namaz.

Razaznavala sam mu sa usana riječi koje su mi bile poznate. 

Subhanekel- lahumme ve bi... 

Nešto od toga me je naučio dok sam bila još sasvim mala, dok smo čekali da mi se u njegovoj sobi ispred peći osuše rukavice mokre od snijega i sanki, prije nego mama dođe kući s posla. 

A kada završi pričao bi mi o noćnom putovanju, velikoj drvenoj lađi, teletu od zlata... kao nekada, dok sam se krila ispod njegovog stola skupa sa barbikom poluspaljene kose, a Ogy-roditelji se svađali u sobi pored. 

Njegova soba više ne miriše na čaj, ni zidovi više nemaju miris kreča.

"Jupol boje mijenjaju dom."

Takvimi i knjige u kojima je dječijim, nesigurnim rukopisom dopisivao bilješke sada su uredno složene u policama, a stara, indigo plava, francuska kapica više ne leži pored prozora nego negdje na dnu ormara. 

Pas ti mater... promrsih kroz zube jer potukoh na prag izlazeći sa fildžanom u avliju.

Magare jedno, dobaci Ogy-otac, izljevajući mi kafu iz crvene džezve. 

( 26.07.2007. )

Ma šta ko govorio, ljudi su ogavna, maliciozna vrsta. 

Napravim grešku u proračunu te upalim na vijesti prije vremenske prognoze i uspijem naletiti na vijest o uznemiravajućoj pojavi, u jednom sarajevskom naselju, u vidu grupice dječaka od 10-ak godina koji se na najmorbidnije načine iživljavaju na uličnim mačkama. 

Nisam veliki moralista, malo me toga može šokirati, i zaista je potrebno mnogo a da bih iz sebe izvukla osuđivački ton.

I, ma koliko uvrnuto zvučalo, međuljudska neprijateljstva mogu shvatiti.

U njihovoj srži najčešće postoji neka svrha...koristoljublje, želja za kontrolom, moći, strah...

Ali ovo... ovo je ta posve besmislena agresivnost koja me plaši do posljednjeg atoma bića. 

Plaši me jer ne mogu shvatiti iz kakvog porodičnog okruženja dolaze ti mali monstrumi, pa su razvili mentalni sklop koji može procesuirati ideju o kopanju očiju i paljenju nečega što diše. 

Plaši me pomisao da možda potiču od naizgled normalnih roditelja, iz domova gdje je večera u 19:00, gdje majka nakon posla kupuje voće i mlijeko, u izlogu zagleda one cipele sa anatomskim uloškom.

Gdje otac prije odjave dnevnika zadrijema u naslonjaču.

Iz doma čiji zid krasi bakrorez Starog mosta, slika sveca ili kaligrafski ispisano jedno od 99 Božijih imena.

Iz normalnog doma. 

Plaši me pomisao da će odrasti u naizgled normalne ljude, u cijenjene ljude, u voljene ljude... a da će pri tome imati u sebi taj dio svijesti zbog kojeg je adrenalin dizao pogled na prazne očne duplje nečega što je stvoreno. 

Plaši me pomisao da su takvi ljudi oko mene, rukujem se s njima, guram u redu u pošti, smijem se njihovim šalama i percipiram ih kao normalne. 

Plašim se postojanja onih koje je ova vijest samo okrznula i koji su se možda nakon nje mirno uživili u 138. nastavak brazilske telenovele. 

Imam neku svoju teoriju po kojoj ljudsko društvo dosegne određeni vrh napretka i/li moralne deformacije, te nakon toga bude zbrisano, zamijenjeno, obnovljeno.

I tako u intervalima.

E pa, imam osjećaj da je došlo vrijeme novog ciklusa koji će nadomjestiti nas, nepovratno degenerisane.

Neko novo ledeno doba, novi veliki potop, najezda skakavaca, nešto što će nas obrisati, nas- loše hibridno sjeme koje se izrodilo i počelo davati deformisane plodove. 

Skoro da mogu zamisliti generacije iz budućnosti kako izučavaju naša jadna dostignuća, kako mi to danas radimo sa starim civilizacijama, i pitaju se recimo o svrsi silikonskih vrećica nađenih pored ženskih skeleta. 

I tješi me ta pomisao, jer ne želim znati kojim smjerom može otići svijet lišen dječije nevinosti. 

( 22.07.2007 )

Znate kako postoje dani kada će krenuti loše sve što može krenuti loše?

Da, znamo svi, valjda.

Vi koji eventualno ne znate eksperimenta radi se pretvarajte da vam je jasno.

Dobro. 

E, isto tako, čvrsto vjerujem da postoji dan u životu kada sve ide baš onako kako treba.

Jedan dan u moru sivih, crnih, polusretnih, poluperfektnih...jedan Dan kada

je apsolutno sve u redu sa svijetom oko nas i svijetom u nama.

24 sata čiste sreće, 1440 minuta potpunog blaženstva. 

I tako... budi me radio-budilica, James Brown se osjeća dobro, znao je da hoće.

Izlazim na balkon i vidim plavo- zelenog leptira na napukloj i ružnom, smeđom trakom ulijepljenoj saksiji.

Ne plaši me se, štaviše ignoriše me.

Na kuhinjskom stolu šolja sa još vrućim kakaom i mamina poruka pored." Ljubi majka svoje dijete. "

Docrtan cvjetić. 

Ok... tu već počinjem sumnjičavo da razgledam u potrazi za crvenom lampicom

skrivene kamere, pitajući se koliko ima istine u onome da kamera dodaje oko

5kg. 

Popih svoj kakao u balkonskom naslonjaču, sa predučom mačkom na krilu i zrakama sunca koje mi padaše na kosu koja je također odlučila imati dobar dan...ono... kodak momenat, čovječe!

I nastavlja se.

Pronađoh izgubljenu zelenu suknju, u bojleru bi dovoljno tople vode,

eskivirah dosadnu komšinicu, imadoh besplatan prevoz do faxa, sudarih se sa ženom koja mi uzvrati najčarobnijim osmijehom na svijetu, odnekud posve jasno čuh Štulića...

"... da ti šapućem na uho bisere,

da pričam o slobodi,

da se glupiram..." 

Da li je to... može li biti...?

Ma je li to- the Dan?!

Moj Dan? 

Gotovo posve sigurna uputih se ka najbližoj parfimeriji i skoro pa očekivano zatekoh sve Bourjoise proizvode snižene za 50%.

Pa jasno.

Udahnuh klimatizirani zrak, spustih sunčane naočale s kose i iskoračih u Dan. 

Dalje je sve išlo posve prirodno.

Naravno da su tete na studentskoj službi bile ljubazne i pristupačne, o da, i ona mala crna, sa mini-valom.

Spisak sa rezultatima ispita još nije bio istaknut, pa jasno... mora da je provjera u posljednji tren pokazala da zaslužujem daleko veću ocjenu, treba vremena za ispraviti to.

Pređoh ulicu nalazeći nepotrebnim čekati zeleno svjetlo.

Pjena na capuccinu je bila bogata a keks s cimetom hrskaviji no ikada prije.

Konobarica je mirisala na jasmin.

Telefonski poziv. Hah! Pogrešan dan, posve pogrešan dan za tebe, pomislih netom prije hirurški preciznog verbalnog rafala. 

Nisam ni sumnjala da će me u čitaonici čekati prazno mjesto u čošku pored prozora.

Ni da će me Beca pronaći, da će imati u džepu " životinjsko carstvo" te da će sa interesom u očima saslušati cijelu teoriju o Danu.

Razumljivo i da sam kući stigla prije svih, potpuni mir samo za mene.

Moj Dan je proticao baš onako kako sam uvijek zamišljala... ima nešto tako svečano u ispunjenim očekivanjima. 

" Just a perfect day, problems all left alone... " 

Reski zvuk SMS-a

" Jedna loša i jedna dobra vijest. Loša- položila nisi. Dobra- tvoj Dan tek će da dođe. " 

Sekunda, dvije... još čvrsto držeći mobitel ustrčah uz stepenice, prekačući po dvije odjednom.

Pažljivo priđoh napukloj saksiji... veliki tirkizni leptir se presijevao na popodnevnom suncu u nepromijenjenom položaju.

Puhnuh u njegovom pravcu na šta je lagano kao listić odlelujao ka dolje. 

No dobro... bilo bi nešto totalno pogrešno u tome da jutrom u kojem je leptir odlučio umrijeti ispred mog pozora počne the Dan. 

( 15.07.2007. )

Sadik (Omer) Huseinović imao je trinaest godina.

Dvanaest godina kasnije zna mu se za mezar. 
 

Neka majčina suza bude molitva da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica. 

( 11.07.2007. )

Kada bih bila 12- godišnja djevojčica iz Sidneya ležala bih na +40, zurila u sunce a da bih, nakon što čvrsto zatvorim oči, vidjela one blješteče...crveno-narandžaste geometrijske oblike. 

Da sam žalosna vrba na raskrsnici koja vodi u tri smjera, šuškala bih listićima na tankim granama ne bi li izmamila reakciju dvije vrane, koje satima sjede nepomično, krilo uz krilo. Kao nesvjesna jedna druge. 

Kada bih bila pauk, bila bih onaj sa dugim, tankim nožicama.

Klatila bih se tik iznad tanjira sa supom i upadala bih plavim djevojkama u kosu, te bih brzo šmugnula, ostavljajući ih da histerično mlataraju rukama kroz zrak. 

I da sam šef kolumbijskog narko-kartela... imala bih neki zvučni nadimak i istetoviranog lava na gležnju.

Ležala bih u potpuno zamračenoj sobi, gutala tablete za čir na želucu i posmatrala kako moja dugogodišnja ljubavnica ispred ogledala mota vatreno crvenu, kovrdžavu kosu u urednu punđicu. 

Da sam...

Da sam... da sam pekar koji noću radi, gledala bih kroz prozorče puste ulice, brojala stubove javne rasvjete u svom vidokrugu, opsovala i coknula jezikom zbog pomalo zagorene ture peciva, koja će završiti na dnu gajbe. 

Kao učiteljica drugog- c odjeljenja, seoske škole negdje na sjeveru Bosne, čitala bih neki kvazi- filozofski Coelhov roman na velikom odmoru.

Pomno našminkana za slučaj neočekivanog susreta sa 32- godišnjim pedagogom koji ima velike tople dlanove i koji kada se smije, smije se cijelim tijelom. 

Da sam pospana, pomalo raščupana, umorna cura u srednjim 20-im, pritisnuta ispitnim rokovima, pila bih drugu čašu multivitaminskog napitka, made in Croatia. S okusom narandze.

Nožnim prstima se igrala s mačijim repom, gnjavila zaposlene ljude oko gramatičkih pitanja, odgađala učenje dok... velika kazaljka na satu ne bude tačno na broju 12, dok raščistim poštu, dok završim dokono blogojavljanje, dok Johnny Cash ne otpjeva svoje, dok... 
 

You can run on for a long time,

run on for a long time, run on for a long time,

sooner or later... 

( 09.07.2007. )

"Znam da još uvijek spavaš u mojoj majici." 

Recived:

00:49:17

03-07-2007 
 
 

Khm.

Sada bi nekako bilo pogodno vrijeme da sklonite djecu na sigurno, zaštitite prozorska okna, osigurate kuću od požara, te se sklupčate u fetalnu pozu, jer- i zvanično mi je prekipilo te ću kroz koji tren krenuti da PMS-am na veliko.

I jer nema više! 

O ne.

Nema više pretežno racionalne i pomirljive Ogy .

Nema više individualnog pristupa i izbjegavanja etiketiranja i stereotipa, od ovog momenta svi ste isti.

Svi-ihihiiiiihihiii-iiiii ste isti.

Svi ste jedna nedefinisana, homogena, ljepljiva testosteron- vonjajuća masa za kojom puštam vodu. 

Hit the road Jack, and don't you come back, no more, no more, no more, no more... 

Da, da... i ti, koji si mi na pauze donosio palačinke s orasima, ljubio mi trepavice dok plačem i imao umazane usne maskarom, učio me psovati na ruskom...i ti!

Zašto?

Ne znam, ne sjećam se više najbolje, kao kroz maglu mi se čini da nešto s tim ima tvoja djevojka, prigodnih 100 km udaljena.

Zagnjuri! 
 

Kako bih tebe zaboravila, emocionalni manipulatore.

Crna rupo za usisavanje pažnje, brige, životne energije.

Nečeš vjerovati, ali nije pijano pjevanje to čime sam kupljena, ni ono vlm te, koje se zamrsilo negdje u mom potiljku. Nije ni onaj potez kojim mi pređeš palcem po obrazu prije nego me poljubiš.

Ništa od toga.

Radilo se o tome da si se znao prilagoditi mom tempu, mojim fazama, znao si o čemu ti govorim i kada ja nisam, znao si me nasmijati.

No dobro...ima nešto i u tom dodiru prstom niz obraz.

A onda si prestao i ostalo je tek pijano zavijanje i pokoje slučajno promrmljano vlm te.

Rep. Mačak. Objesiti.

Pametan si momak, znat' ćeš to povezati u smisao

Zadrži dah i uhvati tok. 

Ti si pak ljubio tako dobro.

I imao taj baršunasti, duboki glas zbog kojeg mi je bilo tako poražavajuče teško održati izgled hladnog control freaka.

I voljela sam način na koji mi objašnjavaš svoj posao.

I...pa ništa, to je to. To je sve čime je donekle kompenzirana ta silna bahatost, arogancija, oholost, duhovna pustinja.

Pompezni izgubljeni pozeru!

Btw, ne- one jagode nisu bile svježe ubrane, ako je pravde na ovom svijetu bile su svježe zapišane. 

Na tebe čak ne mogu biti ni bijesna, odakle mi uopće ideja da sam mogla nešto očekivati!?

Da mogu vjerovati kako ti znaš o čemu govoriš kada izgovaraš te veeeelike riječi za odrasle i formirane ljude !?

Mea culpa, mea maxima culpa.

I možeš se jeb... ne, ne, oprosti- možeš spolno općiti ili pak imati snošaj (što god ti pristojnije zvuči) sa onih sedam sati telefonskog razgovora, ako nisi znao prepoznati da mi se dešavaju sranja u životu i da mi trebaš.

Prvi put do tada si mi trebao i umjesto da nađeš vremena za mene našao si vremena da mi napišeš pjesmu.

Nisam sigurna ni da ti uočavaš razliku.

Učini svijetu uslugu- odrasti, vrijeme je.

I aman, postani svjestan činjenice da imaš testise, privedi stvari kraju kada vidiš da je vrijeme, neće uvijek onaj drugi da obavlja prljavi dio posla.  

I tako.

Sretan vam put, vama i drugim epizodnim ulogama, uživajte u mirisu domestosa, solne kiseline, žuboru vode, ugodno hladnim sanitarijama, zabavno vrtložnoj putanji...

Mirno more vam želim. 
 

A što se tvoje majice tiče, nije se pokazala baš izdržljiva.

Bila je gotova nakon dva pranja prozora.

Jesi siguran da se radilo o original Diesel? 

( 03.07.2007. )

Imam prijateljicu. 

No dobro...to zvuči nepotrebno dramatično, imam ih nekoliko. Tri sigurno.

Nebitno.

Mislim, ne da je nebitno... u principu vrlo je bitno, no za dalji tok...

Agrrrh- fokusirati se, aman! 

Dakle, imam prijateljicu. Zovimo je Ogyna prijateljica. Jednostavnosti radi, tepajmo joj Opi. 

Opi je posebno, fenomenalno stvorenje, iz nekog drugog vremena.

Savršeno lako je mogu uklopiti u bilo koji od ruskih klasika, ili jednu od Hitckokovih celuloidnih pričica.

Opi ima fascinantno, nehinjeno aristokratsko držanje, neobjašnjivu sposobnost da ljude oko sebe uvuče u svoj svijet paradoksalnih situacija, sklonost da se satima djetinje iznenađuje dok, recimo, posmatra polja maslačka.  

Opi je izašla iz višegodišnje, dosta bizarne veze po kojoj bi se mogao snimiti jedan od onih predugih, i budimo iskrenih- nadasve dosadnih filmova, sa čudnim uglovima snimanja, oskudnim dijalozima, u crno- bijeloj tehnici.

Ma da, jedan od onih na koje svršavaju mlađahni, urbani studenti filozovskog fakulteta, sa "palestinkama" oko vrata (dok su istovremeno sigurni da je intifada vrsta kineskog hladnog predjela) te kojima je Kubrick "isforsiran"

No dobro. 

Opi se sada- htjela to ili ne, ponovo našla u svijetu izlazaka, sastanaka, upoznavanja i muško- ženskih igrica.

Ali sve su prilike da se Opi i nije baš adekvatno pripremila za to bojno polje.

Potkrijepimo taj zaključak činjenicom da sam okrutno probuđena histeričnim telefonskim pozivom, negdje blizu četiri ujutro, a kako bi me informisala da ne može! I neće!

Da... i da bi me upitala spavam li.

(diši Ogy...diši....dugi inspirij, taaako... izdahni negativnu energiju...) 

Nekih 120 minuta i 2 šolje kakaa poslije, otkrilo se da Opi ne moze, i neće, izaći s Popijem.

Popi- Potencijalni Opin novi predmet želje, otvarač tegli, te uz Božiju milost, neko novi koga će zvati u gluho doba noći. 

A ne može i neće iz dva posve jasna razloga;

1. slatkorječiv je,

2. upoznali su se online, na chatu. 

Ne htjedoh se mnogo zadržavati na prvoj tački, ni na ideji da je slatkorječivost postala fuj- kaka to.

Šta znam...pobojah se da ne dođemo do nekih davnih trauma i povreda glave usljed čega je prihvatljiva alternativa slatkorječivosti alfa- mužijak sa " Hej, kujo...roaaarrr" nastupom.

Neke stvari ne želim znati.

Te se fokusirah na sljedeći "argument" za Opino otiskivanje u red Karmeličanki. 

Pa dobro, sto mu dabrovih repova, zar danas još uvijek postoji neko ko vjeruje da su chat prostranstva predviđena za asocijalne psihopate!?

Kao neko ko je masu seminarskih radova dovršio uporedo se uredno dopisujući sa ljudima širom svijeta, skoro se uvrijedih.

Mislim... ako prekrižimo napaljene, bubuljičave teenagere/ke u potrazi za cyber sexom, napaljene i upale u bračnu kolotečinu istovremeno, one koji su tu fakat na ozbiljnom zadatku pronalaska životnog parntera i majke/oca nerođene djece, te pokoji ozbiljan dijagnostički slučaj- ostaje sasvim solidan broj onih koje bi se čovjek usudio upoznati u real life, ako za tim osjeti potrebu.  

Evo skrušeno, posipajući se pepelom, priznajem da sam društveni život obogatila sa nekoliko ljudi upoznatih po chat sobama.

Tu je djevojka s drugog kraja kontinenta s kojom već par godina razmjenjujem duga pisma.

Momak za kojeg ozbiljno sumnjam da je moj oteti i od strane korumpiranog medicinsko- akušerskog osoblja, prodati brat blizanac.

Još par osoba koje su se pokazale jednako zanimljive i dok nisu samo slovo na monitoru. I pokoji žučkasti 2D emotikon.

U toj grupi su čak i dva bivša momka.

Dobro... jeste da je u oba slučaja veza završila fijaskom širih razmjera, no nekako ne vjerujem da je to do toga što smo prvi kontakt imali dok sam sjedila za tastaturom u svojoj žabac Kermit piđami.

( No... memorisati da trebam zapaliti tu piđamu. Kupiti spavačicu. Sexy neku. Tako.) 

Ne znam koliko su moje obrazlaganje te blago iziritirani, pospani ton doprinijeli tome, no Opi i Popi se sudbonosno nalaze kroz par dana.

S tim da je podvučeno kako ću biti jedini i ultimativni krivac ako se Popi pokaže kao " patološki poremečena, destruktivna ličnost čija je jedina svrha bitisanja da Opino mlado ( buhahahaha, nap. prip. ) bijelo tijelo proda u roblje. Ili da ga ( tijelo ) iskoristi u izopačene ritualno- seksualne svrhe. Bez Opine dozvole. U poljima maslačaka."

Nije problem. Nah... kao da je neko od krivnje umro.

Neispavanost je pak druga priča. 

Dok sam ponovo tonula u san, negdje oko svitanja, preplavio me blagi osjećaj zabrinutosti.

Da li siroti Popi ima i najmanju predstavu šta će da ga snađe i s kojom lujkom on izlazi.

Eh te internetske zamke. 

Popi... ako u daljini ugledas poljane na kojima se žute cvjetovi- bježi!

Trči Popi. Trči i ne osvrči se!

( 27.06.2007. )

Prije par dana, posve naprasno, u jednom sarajevskom parku obreh se u čekanju, žaljenju i prisluškivanju- sve u isti mah.

Priličan teret za jednu patološki lijenu i upitno krhku dušu, kao što je vaša pripovjedačica. 

No požrtvovana kakva već jesam, odgovorno se prihvatih zadatka i stoički nastavih;  

- da čekam društvo koje je otišlo po nešto jestivo i relativno nezaraženo salmonela- botulizam- bruceloza- kravlje ludilo- ptičija gripa virusima 

- da žalim sto mi slušalice mobilnog telefona ostaše u drugoj torbi te što kamera te iste spravice ne uspijeva vjerodostojno “uhvatiti” oblak u formi blago čudnog mitološkog bića sa profilom Gerarda Depardijea i tijelom delfina ( tja… conecting people… big deal, hajd’ konektuj francuskog glumca sa morskim sisarom ako si faca) 

- da prisluškujem ( molim primjetiti ono o nemanju slušalica) razgovor dviju gospođa, koje su se evidentno odmarale od pohoda na pijačne stolove. 

Te kako to obično biva, od cijene paprika skrenulo se na onu napirlitanu iz C- faze, kratko se zastalo na problemu dječijih ocjena, produžilo se do menstrualnih bolova, napravila se stanka za elaboraciju socijalne politike i posve spontano stiglo se do nedavnog slučaja hrvatskog sveštenika optuženog za pedofiliju. 

Jedna vjeruje u utemeljenost optužbi, druga pak ne… meni pak manje- više svejedno, i dalje dokono pratih Gerarda- Flippera kako blaženo plovi nebom, dok mi jedan zaključak ne zaokupi pažnju. 

“Izmišljotina… ako je i prije zlostavljao dječake zašto se neki od njih javljaju tek sada, godinama poslije. Logično bi bilo da su se odmah požalili roditeljima.” 

Hm… a šta pak logika ima s tim? 

Igrom slučaja, prstom sudbine, ili ko zna usljed čega, svojevremeno sam imala susret bliske vrste sa individuom koja bi se uklapala u profil jednog pedofila. 

Sredina ’80-ih, makarska rivijera… Ogy porodica, uključujući i samu 5- godišnju Ogy- moru, plažama i jeftinim sobama privatnog smještaja u pohode.

Ostaje se nekih 10- 15 dana, uobičajeno za socijalističku srednju klasu, sasvim dovoljno za dobiti solidne opekotine od sunca i uspostaviti neka nova, kratkotrajna, poznanstva. 

Između ostalih tu je i č.i.k.o. (od Čelava- Iznimno- Kvarna- Osoba).

On je fini deda, on bi u prolazu štipni Ogy za bucmasti obraz, on bi joj stavi i mandarinu u dlan ili dovoljno sitniša za dvije kugle sladoleda, on bi šeretski namignuo i grohotom se nasmijao kada bi Ogy pokušala namignuti nazad ali joj uspije samo nevješto žmirnuti sa oba oka.

No jednog dana č.i.k.o. uradi nešto na šta Ogy ne zna odreagovati.

Uoči je samu ispod tuševa, svega par metara dalje od njenih roditelja i ponudi se da joj opere kosu ( ???)

Na neku tiho promrmljanu negaciju fini č.i.k.o. postaje manje fin, zgrabi Ogy za ruku te je prisili da na tren- dva gleda kako on drži svoj…svog..errrr, no da- to.

Glasovi koji se približavaju, Ogy koristi momenat da se istrgne, ostatak dana provodi motajući se oko roditelja.

Č.i.k.o. se više ne pojavljuje, tih par preostalih dana ljetovanja.

I tako... 

Ne mogu reći da me to sve nešto posebno istraumatiziralo… nije bilo prenasilno, nije bio osoba do koje mi je stalo, nije se ponavljalo.

Ali ipak je ostalo nešto posve jasno urezano u sjećanje.

Vrlo detaljno…redovno mi miris lubenice vrati taj dan. 

No, ono sto htjedoh poantirati je da nikada roditelje ili nekog bliskog nisam upoznala sa tom “epizodom”, ni tada, ni kao odraslija.

I kao 5- godšnjakinja sam osjećala da se trebam nečega stidjeti, da je bolje ne praviti galamu oko toga, da se o tim stvarima šuti.

I posve mi je jasno da postoje djeca koja trpe ozbiljna zlostavljanja a koja o tome šute, godinama... pa i doživotno.

Ne pokušavati umiješati logiku u sve to. 

I tako…vrlo zdravorazumski, prešutih to i nepoznatim gospođama, cekera punih povrča. 

Nekako istovremeno je stigao i moj sendvič sa piletinom a profil Gerarda Depardiera se razvukao u veliki jedrenjak kojeg je ubrzo razbio trag nekog bezobzirnog aviona. 

( 19.06.2007. )

Uvijek sam sebe smatrala impulsivnom osobom, onom kojoj je jezik brži od pameti.

I u principu to si nisam uzimala za manu. 

No večeras, dok se izležavah pod nebom predvečernjim, u svojoj zemlji, balkonu svomu, premotavah dan koji je iza mene....smirivah glasove ljudi, buku saobraćaja, refrene koje mantrah mehanički, pokušavah sklopiti plan i program sutrašnje aktivnosti... i šta već čovjek radi kada pokušava da obnovi energiju buljeći u razapetu paukovu mrežu i pokušavajući ne oboriti šoljicu turske kafe koja sumnjivo na krivo stoji na saksiji sa pelargonijama. 

I zaključih da ja zapravo itekako znam "ispeči pa reči".

Ejs.

Prosvjetljenje, popračeno škriputavim zvukom violina i dobro uštimanim glasićima Bečkih dječaka koji zavikaše "halelujaaa..." negdje u mojoj podsvijesti. 

Zabavljena tim otkrićem, a još uvijek lijena da ustanem, posložih redom sve ono što zaustih da izgovorim u toku dana a čemu se ipak oduprijeh, normi socijalnog ponašanja radi.

Paz' sad; 

- Gaziš sedmom decenijom života i još uvijek nisi naučio prljave čarape ne ostavljati gdje ti se ćefne! Neću! Ostat' će tu do proljetnog spremanja, ili dok čarapić-vila ne dođe i ne odnese ih u raj iznosanih čarapa! 

- Ovo je več peti put da mi nemaš vratiti pola marke! Neču žvaku! 

- Hoćeš li molim te, preklinjem te, k'o brata te molim, o hoćeš li prestati da me dotičeš oznojenim dlanom. Znam da je samo navika i znam da ne misliš ništa loše- no shvati, znojiš se čovječe. I onda imam poriv da obrišem sa podlaktice taj znojni trag. I uopće te ne slušam jer sam posve fokusirana da to mokro polje. Sjedi na ruke, hoćeš?  

- Nemoj me nazvati, nemoj me nazvati, nemoj me nazvati, nemoj me nazvati, nemoj me nazvati... 

- Te obrve izgledaju zastrašujuče.  

- Ne, ovo nije osmijeh, ovo je grč. Ne primjetiš? Tužno. 

- Mmmmmm... stomačić. 

- Ove filovane paprike su bljutave. Sta je ovo crveno... je li se upravo pomaklo? 

- Brže no što sam očekivala napuštaš mi sistem. Hvala što si me podsjetio da uvijek vjerujem vlastitim intinktima. 

A dan još nije ni gotov. Ko zna, do ponoći možda i zaključim da sam ustvari oličenje diplomacije.

Hah... in your face, svi vi, koji me nazivaste netaktičnom! 

( 14.06.2007. )

Kako je lepo biti glup,

stoka ume da nervira,

gutaj šta ti se servira,

kako je lepo biti glup. 

Kako je lepo biti glup,

bolje mozak sakrivati,

pa ćutati i plivati,

kako je lepo biti glup. 

Ne bavi se politikom,

spavaj, radi, ćuti, jedi

i ne veruj više nikom,

lezi, dig se, ustaj, sedi! 

Kosa gori ispod šlema,

valjamo se po prašini,

niko od nas pojma nema,

da smo davno u mašini. 

Kako je lepo biti glup,

mani glavu, pasi travu,

glup si, nisi ti u pravu,

kako je lepo biti glup! 

Kako je lepo biti glup,

bas te boli šta ti rade,

ko te laže, ko te krade,

kako je lepo biti glup! 

A šta da radi čovjek kada mu dnevnik vulgaris ostane bez čistih stranica...silom prilika je vezan uz kompjuter- a ktomu još mazohistički uživa pratiti vlastiti život unazad. 

Ogy is back.

Konfuznija no ikada. 
 

I da... sretan ti rođendan moj privatni ciniče.

Jesi mamlaz.

I slijep za boje.

I ne jebeš ni 2% što ti upadam u riječ, pokušavajući suptilno dati do znanja kako ti je jedina funkcija i životni zadatak da budeš moj besplatni psihoterapeut.

I jedina si osoba koja se smije glasnije od mene- samim time me zasjenjuješ. Konju neuviđajni.

I svaka cura ti je glupa plavuša. Osim ove zadnje, koja je glupa prefarbana plavuša (no imam dojam da ih biraš čisto moga uveseljavanja radi pa ti opraštam).

I imaš dužu i sjajniju kosu od moje. Rekoh li već da si konj? Bezosjećajni?

I tako to.

I tomu slično.

Dakle, sretan...pomahnitali starče! 

( 13.06.2007. )

Budim se...zapravo budi me sopstveno baljenje na jastuk ( obavezno me probudi onaj momenat i zvuk kada pokusavam "usisati" pljuvacku koja curi niz ugao usne nazad... damn...imam blagi osjecaj da otkrih i previse :D ) 

Ustajem jer znam ako nastavim sa izlezavanjem opet cu da se probudim u 12h...a budjenje u 12 ima svoje cari kada se si priusti 1-2X mjesecno i kada se onako lijeno meskoljis, protezes, siris nozne prste onoliko koliko se oni daju rasiriti i pitas se zar ne bi bilo fantasticno da mozes tako svaki dan...ako pak imas neogranicenu mogucnost svakodnevnog budjenja u podne to postaje teret, tezak, pretezak...do te mjere tezak da pozelis da zapravo...errr...radis... :O ...tma i tmusa neprebolna. 

Kreveljim se ispred ogledala dok perem zube, posmatram stomak iz profila...onak' ravan je relativno, dobro...cupkam jer mi se piski a nekako mi se ne da... lijeno mi je...ako budem cupkala dovoljno dugo i ne mislila na to mozda mi se vise nece piskiti. 

Listam prosloavgustovski Cosmo ... rezem nokte na noznim prstima ( hmm, otkud ovolika preokupacija njima danas... zbunj...) ... jurim u kupatilo jer sam cupkala i odvec dugo...histerisem oko 2 sijede dlake na mojoj mladoj glavici, pokusavam ih prikriti ostalim, nesijedim vlasima...kucke izvire i izdajnicki se zabijele...sazaljevam tesku sudbu svoju i grki zivot, tezak dever, usljed kojih osjedih ranije, sirota i ubava...

...

preslazem zimske krpice na vrh ormara, ljetnje na dno...radujem se skorom nosenju svih tih krasnih, mekanih vestica potpuno ignorisuci cinjenicu da cu za najvise 2 sedmice da #&"*% i da *?%%%#"#! a vjerovatno i +/#$/&$$ a sve poradi svih tih naslaga tkanine na sebi zbog kojih cu se osjecati kao lady terminator... 

...svakih 3 minute izlistavam nekih 50-ak tv programa zaustavljajuci se na svakom dovoljno toliko da konstatiram kako na tv nema nista... 

...kucam mailove, sjeckam povrce za iftar...posijecem se...skakucem po kuhinji u samrtnim bolovima i hroptajima...iftarim se...posmatram stomak iz profila, blaaahhh...greska, greska, ogledala su zla, sejtanska rabota! 

Kupka...peeling...kreveljenje ispred ogledala dok radim peeling...cupanje 2 sijede dlake... 

20,00h- hmm, da li dovoljno razumno vrijeme za pidjamu? 
 
 

Toliko mi je dosadno

da ne znam sta cu... 

...dosadno mi je da porastem.

Da nosim tesne cipele.

I da se ozenim. 

Oni koji porastu prvo se danima mrze

onda se danima svadjaju.  

Jedino mi je zao mog tate.

Da je ostao decak kao ja,

bas bi smo divno mogli da se druzimo

i da zajedno budemo zaljubljeni

u nastavnicu istorije.  

Sve ostalo mi je dosadno.

Toliko mi je dosadno

da ne znam šta cu,

nego nakrivim kapu na levo oko

i pobijem se sa još trojicom

cak i kad nema devojcica

( 12.10.2006. )

Kise lagano prolaze. 

Hronicna nestasica para me ne nervira- prihvatam je kao treptanje i disanje. 

Boja kose je tacno onakva kakvu sam zeljela...a jos je i svega par cm dijeli od prosto savrsene duzine. 

Zadnji "oni dani u mjesecu" su rezultirali samo jednom bubuljicom na jako vidljivom mjestu...i ktomu jos ne izmedju obrva! 

Vec je dugo proslo kako nisam razmisljala o smislu zivota, prolaznosti svega, besmislu, ocaju... 

Skinula sam jednu obavezu s vrata koja me morila vec predugo- i cak nije bilo ni tako uzasno kako sam pretpostavljala. Uostalom nikada i nije. 

Uspjela sam ostati bez rijeci i sokirati se i oduseviti-sve u isti mah... bas kada sam pomislila da sam postala nesposobna za to. 

Izgubila sam nesto sto nisam ni imala ali za sto sam otkrila da jako zelim...i nije cak ni djelovalo strasno gubiti to, gubitak, koji to ni nije, je nista u usporedbi sa iznenadnim otkricem sta to ja zelim. Konacno mi je kristalno jasno- i sada vec i potraga ide mnogo lakse. 

Zakopcala sam hlace koje su mi zadnji put mogle prije tri godine. 

Rodile jagode u vrtu. 
 

A nista... samo se hvalim! 

( 06.06.2006. )

Zanemarujuci onu o macki koju je ubila radoznalost uputih se ja ove subote u Visoko i na Visocicu... piramidama u pohode. 

On the face of the place- sto bi rekle nase kolege sa BBC-a :-D 

Opskrbljena vodom, sendvicima, kremom sa visokim zastitinim faktorom, dobrim drustvom i 4-godisnjim musavim cigancicem koji nas je skuzio kako se veremo te nam se poslovno predstavio kao nas vodic obreh se u podnozju 200 improvizovanih stepenika koji ce me odvesti do " prvih iskopina 12000 godina stare piramide... majke svih piramida... piramide sunca" 

O da. 

Vec negdje na pola tog stepenicastog uspona entuzijazam me poce napustati ( zivio sjedalacki nacin zivota... hajmo sad svi uglas- ziviooo!!!!) ali bas u tom trenu ugledah tablu na kojoj pise "CEVAPI KOD FARAONA... SOKOVI, PIVA, KISELA" sve napisano raznobojnim flomasterima a dodatno ukraseno ovecom nacrtanom glavom faraona samog ( pretpostavaljam da bi se moglo raditi o Ramizu trecem- no nemojte me drzati za rijec) i kao rukom sav umor bijase uklonjen :-)) 

Uglavnom... dodjoh nekako do podrucja gdje se iskopaje, gdje je btw vladala neopisiva guzva- svako malo bih dobila laktom u bubrege ili bi nekome stala na nogu- ali valjda usljed visokog polja pozitivne energije koji bi jedna takva piramida ( a ktomu jos i sunca) morala posjedovati, ne primjetih da se neko buni ili obrecuje zbog toga. 

Znalacki klimah na prizor velikih kamenih blokova, prirodnog ili manje prirodnog izgleda, nemajuci apsolutno blage veze u sta gledam i sta bi to trebalo predstavljati.

Kamen tamo, stijena ovamo, hripa ovdje, blok ondje... ma veze nemam, premalo je iskopano da bi se ista jasno moglo uociti. 

Umorna od buljenja u hrpu kamenja i stijenja i duboko razocarana sto su preplanula tijela skinuta do pojasa onih koji su to iskopavali pripadala trbusastim 40- 50-godisnjacima a ne njihovim sinovima, spustih se ponovo niz onih 200 stepenika odlucna da pronadjem drugu stranu Visocice na kojoj ima prilaz do srednjovijekovnog grada Visoki. 

Put je vodio uglavnom uzbrdo i trajao je dobrih sat vremena.

Zamislite mog odusevljenja nakon sto mi je svaka osoba koja se vracala iz tog pravca na pitanje " jesmo li blizu?" odgovarala sa " ma joook, imate jos polijepo do gore".

A sunce prziiii... przi ono, k'o sto nikada przilo nije.

Ok... nakon sto si docarate taj ocaj, agoniju, kocijasko psovanje, puhtanje, dahtanje, cviljenje... vec smo dosli do onoga sto zovu "plato piramide".

Poslikasmo i tu neke stijene, stjencuge i raznorazno kamenje te ja dobih opomenu zbog provlacenja ispod zute trake ( oh, oprostite molim vas- ugazih na svjeze iskopan kamen...CSI-ekipo, nisam vas prepoznala). 

A onda ka vrhu Visocice... a do vrha vodi puteljak...a puteljak strm... a puteljak uzak... a puteljak prilagodjen skakutanju koze... a ja nemam fizicke predispozicije jedne koze ( fizicke kazem)

Dakako, ispravno predvidjate jos jednu epizodu ocaja, agonije, kocijaskog psovanja, puhtanja, dahtanja, cviljenja... i vec smo dosli do vrha.

A na vrhu- duplo golo.

Nista sto bi upucivalo da se tu nalaze ostaci kakve kraljevske utvrde ili necega slicnog.

Time dolazi do izrazaja licemjerje onih koji su zabrinuti za ovo nalaziste sada kada se vrse ova iskopavanja a nisu bili zabrinuti kada je to godinama prije propadalo.

Doduse puca krasan pogled odozgo- ali jebes pogled kada si mrtav umoran, dehidriran, gladan, temperatura je abnormalno visoka a ti si bas to jutro pametno odlucila da se obuces u crno. 

Djelomicno zadovoljstvo mi je pruzilo to sto sam u povratku onim zadihanim, iscrpljenim nesretnicima koji su se penjali, na pitanje " jesmo li blizu?" odgovarala sa " ma joook, imate jos polijepo do gore" :-p 

I na kraju, besplatan savjet- odlucite li se na jedan ovakav izlet sjetite se da zastitu od sunca osim lica zasluzuju i drugi izlozeni dijelovi tijela, vjerujte nekome cija crvena boja ruku i ramena jasno porucuje-- melanom- hir aj kom, hir aj go!

( 23.05.2006. )

U principu volim zivjeti u doba kada je dovoljno kliknuti misem i dobiti informaciju o padavinama nad Evropom za sutrasnji dan, upaliti tv i pratiti direktni prenos utakmice u Argentini, otvoriti novine i u par minuta saznati sve o sex-skandalu poljskog ministra za poljoprivredu i sumarstvo… 

Ali… 

Gdje je granica i kako je znati postaviti? 

Lagano me vec iritira ovo globalno selo u kojem vise ne znam gdje da se djenem u bijegu od koliko potrebnih a ono bar duplo vise nepotrebnih informacija i podataka.

Moji neuroni poprime izgled cuvene Munchove slike ( „Vrisak“ ) dok na njih nezaustavljivo jurisaju informacija-kamikaze: 

- Brad bi da se zeni prije no sto se Angie porodi!

- Zbog PDV-a cijene knjiga u porastu!

- Severina proslavila 34. rodjendan!

- Bin Ladenovo oglasavanje!

- 40-godisnjak silovao 17-godisnjakinju!

- 17-godisnjaci snimili porno uradak u skolskom wc-u!

- Bombaski napadi u Egiptu!

- Berluskoni kaze “nije gotovo” !

- Svestenik raskomadao ljubavnicu!

- Dezodorans uzrokuje tumor!

- Kate Moss povukla lajnu bijelog!

- Iranski predsjednik novi Hitler!

- Mafija u Srbiji!

- Korupcija u Bosni!

- Bush podrignuo... nacija u histericnom odusevljenju!

.

.

. 

Bahhh...  

Cesto cesto cesto pozelim

da sve napustim i sve zaboravim

i da odem negdje daleko

da nista ne mislim i nista ne radim. 

i da tebe ne gledam 

cesto zelim da se naselim

negdje dole oko Jamajke

da sve zaboravim i da se odmorim

da lezim i da gledam havajke 

a kad dodjes da me povedes

cuces ovo od mene 

Uzalud me podsjecas

uzalud pokusavas

uzalud draga ja se vise niceg

starog ne sjecam 

Eh kad bih mogo da se nagradim

sa jednim odmorom zestokim

na nekim ostrvima dalekim

ja bih znao kako da se opustim 

i na tebe ne mislim 

Ja da odem ti bi skocila

al nikad ne bih otisao sam

poveo bih i Momcila

sto pjeva ba-ba-ba-bam necu nista da znam 

a kad dodjes da me povedes

cuces ovo od mene 

Uzalud me podsjecas

uzalud pokusavas

uzalud draga ja se vise niceg

starog ne sjecam  

( 25.04.2006. )